Od baroka prema historicizmu: Rokoko i klasicizam u Zagrebu
Nakon što je Zagreb tijekom 17. i 18. stoljeća snažno obilježio barok, posebno u prostoru Gornjega grada, grad nije naglo zakoračio u novo monumentalno doba. Umjesto toga, slijedile su dvije tiše, prijelazne etape – rokoko i klasicizam – koje nisu bile dominantne u zagrebačkom urbanizmu, ali su ipak ostavile značajan estetski i kulturni trag. Te faze nisu samo stilski most između baroka i historicizma, već i odraz promjene društvenih vrijednosti, od aristokratske raskoši prema građanskom racionalizmu.
Rokoko, koji se pojavio sredinom 18. stoljeća, predstavljao je laganu i profinjenu verziju baroka. Umjesto monumentalnosti, težio je intimnosti i dekorativnoj lakoći. U Zagrebu se nije javljao u obliku samostalnih građevina, već gotovo isključivo kroz interijere aristokratskih palača i sakralnih prostora. Primjeri se mogu pronaći u bogatim štukaturama, ogledalima i dekoracijama salona palača poput Drašković u Opatičkoj ulici i Amade na Markovu trgu, gdje su salonski prostori bili uređeni u skladu s bečkim rokoko uzorima. Iako su neki interijeri tijekom vremena pregrađivani ili oštećeni, očuvani fragmenti – poput štukiranih rozeta, pozlaćenih drvenih elemenata i stiliziranih zidnih dekoracija – svjedoče o prisutnosti rokoko estetike u životu zagrebačke aristokracije.
Također, crkva sv. Katarine, jedna od najraskošnijih baroknih crkava u Zagrebu, sadrži dijelove unutarnjeg uređenja koje odražavaju rokoko senzibilitet. Posebno se to vidi na oltarima, propovjedaonici i dekorativnim štukaturama koje postaju razigranije i elegantnije, u duhu kasnobarokne rokoko ornamentike. Iako rokoko nije bio dominantan ni u crkvenoj arhitekturi, prisutan je kao stilski završetak i ublažavanje barokne monumentalnosti.
Zanimljiv trag rokokoa moguće je pronaći i u muzejskoj zbirci Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se čuvaju primjerci originalnog rokoko namještaja, ogledala i keramičkih peći iz zagrebačkih građanskih i plemićkih salona. Iako su te sobe danas rekonstruirane u muzejskom kontekstu, vjerno prenose duh interijera iz doba kada je rokoko bio sinonim za profinjeni, salonski životni stil.
Nasuprot tome, klasicizam, koji se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća, donosi sasvim drugačiji duh. Inspiriran antičkim uzorima i prosvjetiteljskim idealima razuma, on teži redu, simetriji i funkcionalnosti. U Zagrebu je klasicizam bio prisutan u umjerenoj mjeri, najčešće u obliku javnih institucija i skromnijih crkava. Iako nikada nije ostavio monumentalni pečat poput baroka ili kasnijeg historicizma, bio je važan korak prema sustavnijem planiranju grada. Njegove oblike možemo prepoznati u pročeljima nekih obrazovnih ustanova, u crkvama izvan užeg gradskog središta, poput one sv. Roka, ali i u ponekim privatnim kućama i palačama koje pokazuju odmak od barokne bujnosti prema racionalnijem, čišćem oblikovanju prostora.
Iako ni rokoko ni klasicizam nisu u Zagrebu postigli razinu stilskih epoha, predstavljaju nezaobilazne prijelazne točke. Rokoko je bio posljednji estetski izdanak aristokratske kulture, dok je klasicizam već nosio duh građanskog društva koje će u 19. stoljeću oblikovati novu urbanu strukturu. Ove faze pripremile su teren za historicizam, koji će u velikom stilu obilježiti sljedeće razdoblje kroz izgradnju Donjega grada i reprezentativnih javnih zgrada.
Zato, iako često zanemareni u širem urbanističkom okviru Zagreba, rokoko i klasicizam zaslužuju svoje mjesto u povijesti arhitekture grada – kao stilski prijelazi, ali i kao tihi svjedoci kulturnih i društvenih promjena koje su najavile novo doba.
Comments (0)