Postmodernizam u arhitekturi i urbanizmu Zagreba
Postmodernizam u arhitekturi Zagreba pojavio se početkom 1980-ih kao reakcija na strogu funkcionalnost i jednostavnost modernizma koji je desetljećima dominirao gradskim prostorom. Nakon razdoblja u kojem su u prvom planu bili racionalnost, serijska gradnja i planska naselja, nova generacija arhitekata željela je stvoriti arhitekturu koja će biti humanija, komunikativnija i vizualno razigranija. Postmodernizam je, stoga, u Zagrebu donio povratak simbolici, boji i povijesnim oblicima, ali interpretiranima na suvremen način.
Društvene i ekonomske promjene 1980-ih bile su važan poticaj za nastanak novih urbanih rješenja. Razdoblje blagostanja koje je prethodilo krizi krajem desetljeća omogućilo je ulaganja u infrastrukturne i reprezentativne objekte. Veliku ulogu u tome imala je Univerzijada 1987. godine, međunarodni sportski događaj koji je postao povod za opsežnu urbanističku obnovu Zagreba. U to su vrijeme nastale brojne građevine i prostorni zahvati koji su gradu dali suvremeniji izgled, ali i obilježja postmodernističkog izraza.
Za razliku od modernističkih naselja južno od Save, postmodernistička arhitektura teži većoj raznolikosti i vizualnoj dinamici. Zgrade dobivaju individualizirane oblike, naglašene ulaze i pročelja, a upotrebljavaju se razni materijali poput kamena, metala i stakla. U urbanom tkivu Zagreba to se vidi u projektima poput Poslovnog centra Cibona (arhitekti Marijan Hržić, Boris Morsan i Andrija Rusan), koji spaja staklenu vertikalu tornja s kružnim oblicima dvorane, te Importanne centra i hotela Esplanade Intercontinental (danas The Westin), gdje se monumentalnost kombinira s geometrijskom složenošću i luksuzom tipičnim za postmodernizam.
Istodobno, posebna pažnja posvećena je ulazima u grad i ključnim prometnicama Novog Zagreba. Pod tim se misli na Južni ulaz u Zagrebački velesajam (Avenija Dubrovnik, 1986–1987, autori Đivo Dražić i Edvin Šmit), koji je oblikovan kao reprezentativna i funkcionalna pristupna točka, te na zapadni ulaz u Novu aveniju i Trg Republike Hrvatske, gdje su prostorno i estetski uređeni prilazi i trgovi. Ti ulazi pokazuju nastojanje da se funkcionalnost (promet, pristup, orijentacija) spoji s estetikom i reprezentativnošću grada, stvarajući prijelazne prostore koji su i vizualno atraktivni i praktični za svakodnevni život.
Postmodernistički pristup u Zagrebu tako ne znači odbacivanje modernističkog nasljeđa, nego njegovo reinterpretiranje kroz naglašenu formu, boju i simboliku. Postmodernizam je u Zagrebu obilježio prijelaz iz planske socijalističke gradnje u pluralno i tržišno usmjereno društvo kraja 20. stoljeća. Iako se razdoblje postmodernizma ponekad ocjenjuje kao nesustavno i stilski raznoliko, ono je gradu donijelo nove tipologije poslovnih i javnih zgrada, kao i urbanističke cjeline koje su oblikovale suvremeni identitet Zagreba. Oslobađanjem od strogih pravila modernizma, zagrebačka arhitektura 1980-ih i 1990-ih otvorila je put prema današnjem, raznolikom i dinamičnom urbanom krajoliku.
Zaključak
Postmodernizam u Zagrebu pokazuje kako arhitektura može istovremeno biti funkcionalna i estetski izražajna, odgovarajući na društvene i kulturne potrebe svog vremena. Grad je kroz postmodernističke intervencije dobio vizualnu raznolikost, novi identitet i humanizirane prostore, dok su važni urbani pravci modernizma i dalje ostali temelj. Postmodernistički objekti, urbanistički zahvati i uređenje ulaza u grad iz 1980-ih i 1990-ih podsjetnik su na razdoblje kreativne slobode i prilagodbe globalnim trendovima, a danas predstavljaju značajan dio arhitektonske baštine Zagreba.
