Zagreb – Mediar Nekretnine

SUVREMENA ARHITEKTURA ZAGREBA

Suvremena arhitektura Zagreba razvija se od kraja 1990-ih do danas, u razdoblju obilježenom velikim društvenim, gospodarskim i tehnološkim promjenama. Nakon postmodernizma, koji je u arhitekturu unio simboliku, boju i složenost oblika, početkom 21. stoljeća dolazi do smirivanja izraza i povratka jednostavnosti, ali uz potpuno novu estetiku. U središtu suvremene arhitekture više nije stil, nego funkcionalnost, održivost i identitet prostora u globalnom kontekstu.

Zagreb se u to vrijeme razvija kao europska metropola, a arhitektura postaje jedan od glavnih izraza njegove nove dinamike. Tehnološki napredak i ulazak Hrvatske u Europsku uniju omogućili su projekte većih razmjera i modernije izvedbe. Karakteristike suvremene arhitekture u Zagrebu uključuju korištenje stakla, čelika i betona, minimalističke oblike, otvorene javne prostore te povezanost interijera i eksterijera. Naglasak se sve više stavlja na energetsku učinkovitost, urbanu regeneraciju i sklad s okolišem.

Jedan od najvažnijih projekata koji je obilježio početak novog razdoblja je Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u Novom Zagrebu, djelo arhitekta Igora Franića (dovršen 2009.). Njegova lebdeća forma, prostrani interijeri i povezanost s javnim prostorom Bundeka simboliziraju suvremeni duh grada. Arena Zagreb (arhitekti Ugljen, Krznarić, Šerbetić i Šavor, 2008.) predstavlja spoj moderne tehnologije i monumentalnog oblika, dok su poslovni kompleksi poput Hypo centra, Sky Office tornjeva i Zagreb Towera primjeri internacionalnog korporativnog stila s naglaskom na staklene fasade i ekološke standarde.
Među primjercima eksperimentalne suvremene arhitekture izdvaja se i tzv. Metalik zgrada arhitekta Velimira Neidhardta na Kajzerici (2003.), prepoznatljiva po inovativnoj uporabi metala i stakla te konceptu modularnog i fleksibilnog prostora.

Suvremeni pristup posebno je vidljiv u samom središtu grada, gdje arhitekti sve češće pronalaze načine kako uskladiti nove građevine s povijesnim gradskim tkivom. Takvi primjeri pokazuju da suvremene intervencije mogu s poštovanjem nadopuniti postojeći kontekst, obogaćujući ga novim arhitektonskim izrazom.

U središtu grada sve se više obnavljaju postojeće zgrade, pri čemu se povijesna struktura nadopunjuje suvremenim arhitektonskim rješenjima. Projekti obnove kulturnih i javnih zgrada nakon potresa 2020. godine pokazali su kako se moderni materijali i tehnologije mogu koristiti u očuvanju povijesne jezgre Zagreba, bez narušavanja njezina identiteta. Potres je istodobno potaknuo širu raspravu o održivosti i otpornosti urbanih prostora, te otvorio mogućnost redefiniranja odnosa između starog i novog graditeljstva.

Suvremeni Zagreb tako postaje grad kontrasta – spoj tradicije i modernosti, povijesnih četvrti i novih urbanih cjelina. Arhitektura više ne teži jedinstvenom stilu, nego pluralizmu i eksperimentiranju, od ekološki održivih zgrada do inovativnih poslovnih i kulturnih prostora. Kroz te procese, Zagreb se profilirao kao grad koji poštuje svoje nasljeđe, ali istodobno hrabro gradi svoj suvremeni identitet.

lis. 01 Nema komentara

POSTMODERNIZAM U ARHITEKTURI I URBANIZMU ZAGREBA

Kategorija: Zagreb

Postmodernizam u arhitekturi i urbanizmu Zagreba

Postmodernizam u arhitekturi Zagreba pojavio se početkom 1980-ih kao reakcija na strogu funkcionalnost i jednostavnost modernizma koji je desetljećima dominirao gradskim prostorom. Nakon razdoblja u kojem su u prvom planu bili racionalnost, serijska gradnja i planska naselja, nova generacija arhitekata željela je stvoriti arhitekturu koja će biti humanija, komunikativnija i vizualno razigranija. Postmodernizam je, stoga, u Zagrebu donio povratak simbolici, boji i povijesnim oblicima, ali interpretiranima na suvremen način.

Društvene i ekonomske promjene 1980-ih bile su važan poticaj za nastanak novih urbanih rješenja. Razdoblje blagostanja koje je prethodilo krizi krajem desetljeća omogućilo je ulaganja u infrastrukturne i reprezentativne objekte. Veliku ulogu u tome imala je Univerzijada 1987. godine, međunarodni sportski događaj koji je postao povod za opsežnu urbanističku obnovu Zagreba. U to su vrijeme nastale brojne građevine i prostorni zahvati koji su gradu dali suvremeniji izgled, ali i obilježja postmodernističkog izraza.

Za razliku od modernističkih naselja južno od Save, postmodernistička arhitektura teži većoj raznolikosti i vizualnoj dinamici. Zgrade dobivaju individualizirane oblike, naglašene ulaze i pročelja, a upotrebljavaju se razni materijali poput kamena, metala i stakla. U urbanom tkivu Zagreba to se vidi u projektima poput Poslovnog centra Cibona (arhitekti Marijan Hržić, Boris Morsan i Andrija Rusan), koji spaja staklenu vertikalu tornja s kružnim oblicima dvorane, te Importanne centra i hotela Esplanade Intercontinental (danas The Westin), gdje se monumentalnost kombinira s geometrijskom složenošću i luksuzom tipičnim za postmodernizam.

Istodobno, posebna pažnja posvećena je ulazima u grad i ključnim prometnicama Novog Zagreba. Pod tim se misli na Južni ulaz u Zagrebački velesajam (Avenija Dubrovnik, 1986–1987, autori Đivo Dražić i Edvin Šmit), koji je oblikovan kao reprezentativna i funkcionalna pristupna točka, te na zapadni ulaz u Novu aveniju i Trg Republike Hrvatske, gdje su prostorno i estetski uređeni prilazi i trgovi. Ti ulazi pokazuju nastojanje da se funkcionalnost (promet, pristup, orijentacija) spoji s estetikom i reprezentativnošću grada, stvarajući prijelazne prostore koji su i vizualno atraktivni i praktični za svakodnevni život.

Postmodernistički pristup u Zagrebu tako ne znači odbacivanje modernističkog nasljeđa, nego njegovo reinterpretiranje kroz naglašenu formu, boju i simboliku. Postmodernizam je u Zagrebu obilježio prijelaz iz planske socijalističke gradnje u pluralno i tržišno usmjereno društvo kraja 20. stoljeća. Iako se razdoblje postmodernizma ponekad ocjenjuje kao nesustavno i stilski raznoliko, ono je gradu donijelo nove tipologije poslovnih i javnih zgrada, kao i urbanističke cjeline koje su oblikovale suvremeni identitet Zagreba. Oslobađanjem od strogih pravila modernizma, zagrebačka arhitektura 1980-ih i 1990-ih otvorila je put prema današnjem, raznolikom i dinamičnom urbanom krajoliku.

Zaključak

Postmodernizam u Zagrebu pokazuje kako arhitektura može istovremeno biti funkcionalna i estetski izražajna, odgovarajući na društvene i kulturne potrebe svog vremena. Grad je kroz postmodernističke intervencije dobio vizualnu raznolikost, novi identitet i humanizirane prostore, dok su važni urbani pravci modernizma i dalje ostali temelj. Postmodernistički objekti, urbanistički zahvati i uređenje ulaza u grad iz 1980-ih i 1990-ih podsjetnik su na razdoblje kreativne slobode i prilagodbe globalnim trendovima, a danas predstavljaju značajan dio arhitektonske baštine Zagreba.

kol. 29 Nema komentara

MODERNIZAM U ARHITEKTURI I URBANIZMU ZAGREBA

Kategorija: Događanja,Zagreb

Modernizam je jedan od ključnih umjetničkih i arhitektonskih pravaca 20. stoljeća. Nastao je početkom stoljeća u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, u razdoblju snažnih društvenih i tehnoloških promjena. Njegova je osnova bila ideja da arhitektura treba biti odraz modernog života: jednostavna, funkcionalna i oslobođena suvišne dekoracije. Upotreba novih materijala – betona, čelika i stakla – omogućila je stvaranje građevina kakve prije nisu bile moguće, poput nebodera, velikih stambenih blokova i prostranih javnih zgrada.

Modernizam se pojavio u društvu koje je doživjelo brzu industrijalizaciju i urbanizaciju. Stanovništvo se sve više selilo u gradove, gdje je trebalo osigurati stanove, prometnu infrastrukturu i javne sadržaje. Istodobno, povijesni stilovi i raskošna dekoracija činili su se zastarjelima i neprikladnima za novo doba. Arhitekti su zato tražili jednostavnija i racionalnija rješenja, vođeni idejom da arhitektura treba služiti svakodnevnom životu.

U Zagrebu su se modernističke ideje počele pojavljivati već u međuratnom razdoblju. Grad se razvijao kao administrativno i kulturno središte, a mladi arhitekti donosili su iskustva s europskih škola. Njihovi projekti uvodili su nove tipologije i novi urbanistički pristup, no pravi zamah modernizam je doživio tek nakon Drugoga svjetskog rata, kada se Zagreb počeo naglo širiti i planski oblikovati kao metropola socijalističke Hrvatske.

Razvoj Zagreba u 20. stoljeću ne može se razumjeti bez modernizma u arhitekturi. Modernizam nije bio samo estetski odmak od historicističkih i secesijskih stilova, već i odgovor na ubrzanu urbanizaciju, industrijalizaciju i društvene promjene. Njegov utjecaj najjasnije se očituje u transformaciji gradske strukture – od kompaktne povijesne jezgre prema širem, planski oblikovanom urbanom prostoru.

U međuratnom razdoblju Zagreb je doživio prvu fazu modernističkog planiranja. Pojavljuju se stambene zgrade i vile inspirirane Bauhausom i internacionalnim stilom, primjerice u Novakovoj ulici i u djelima arhitekata poput Slavka Löwyja. Njihov rad naglasio je funkcionalnost i rasteretio gradsku sliku od dekorativnog historicizma. No unatoč novim idejama, razvoj je ostao uglavnom ograničen na proširenje postojećih gradskih četvrti.

Prava prekretnica dogodila se nakon Drugoga svjetskog rata, kada je modernizam postao dominantan pravac u urbanističkom oblikovanju Zagreba. U skladu s tadašnjim socijalističkim društvom, naglasak je stavljen na plansku izgradnju velikih stambenih naselja koja su trebala odgovoriti na nagli priljev stanovništva. Novi Zagreb, zamišljen i građen južno od Save, najjasniji je primjer tih procesa. Veliki stambeni blokovi, poput Mamutice u Travnom ili naselja Sopot, svjedoče o modernističkom shvaćanju grada kao racionalno organiziranog prostora u kojem se stanovanje, promet i javne funkcije planiraju kao jedinstven sustav.

Istodobno, u središtu grada nastaju reprezentativne građevine koje prate duh modernizma, ali i reflektiraju ambiciju novog društvenog uređenja. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i poslovna zgrada „Kockica“ Ivana Vitića oblikovale su novu vizualnu sliku Zagreba, naglašavajući monumentalnost i geometrijsku jasnoću.

Modernizam je tako izmijenio Zagreb u dvostrukom smislu: fizički, širenjem grada preko Save i stvaranjem novih urbanih cjelina, i konceptualno, uvođenjem ideje da grad treba biti planski organiziran, funkcionalan i prilagođen suvremenom načinu života. Iako se kasnije suočio s kritikama zbog monotonije i masovnosti stambenih blokova, modernizam je ostavio neizbrisiv trag u razvoju Zagreba i oblikovao njegovu prepoznatljivu urbanu strukturu.

Modernizam u Zagrebu nije bio samo arhitektonski stil, nego i vizija grada prilagođenog potrebama modernog društva. On je promijenio način na koji se planira i doživljava urbanizam – od malih modernističkih vila do velikih stambenih naselja i monumentalnih javnih zgrada. Iako se mnoga djela modernizma danas promatraju s dozom kritike, upravo su ona oblikovala identitet Zagreba u 20. stoljeću. Čuvanje i ponovno vrednovanje te arhitektonske baštine važno je ne samo radi povijesne memorije, nego i kao podsjetnik na vrijeme u kojem se vjerovalo da arhitektura može biti pokretač društvenog napretka.

srp. 28 Nema komentara

SECESIJA U ZAGREBU

Kategorija: Uncategorized,Zagreb

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Zagreb ulazi u novo arhitektonsko poglavlje – secesiju. Nakon racionalnosti i povijesnog citiranja stilova u doba historicizma, secesija donosi estetski zaokret: organske linije, simboliku prirode, individualni izraz i spoj umjetnosti s arhitekturom. Taj prijelaz ne označava samo novu stilsku epohu, već i kulturni zaokret – društvo se mijenja, građanstvo jača, a Zagreb se sve više okreće europskim trendovima.

Secesija (ili Art Nouveau, Jugendstil) u Zagrebu se javlja od početka 20. stoljeća do Prvog svjetskog rata, osobito u razdoblju između 1900. i 1914. godine. U tom kratkom, ali intenzivnom vremenu, grad dobiva niz građevina koje i danas oduzimaju dah – bilo fasadama ispunjenim cvjetnim motivima, stiliziranim ženskim likovima, željeznim balkonima, keramičkim pločicama ili vitražima. Pritom se funkcionalnost ne gubi – naprotiv, secesija spaja korisnost i ljepotu, u duhu tadašnjih avangardnih ideja o modernom življenju.

Arhitektonski izraz zagrebačke secesije

Zagrebačka secesija oslanja se najviše na bečki Jugendstil, ali razvija i vlastite varijante – često kombinirane s elementima kasnog historicizma i lokalne tradicije. Naglasak je na vertikalizmu, asimetriji, ukrasima od kovana željeza, te na upotrebi novih materijala poput stakla i obojenih pločica.

Mnogi arhitekti tog doba studirali su u Beču i Budimpešti, a u Zagreb su donosili nove ideje i pristupe. Posebno se ističu Vjekoslav Bastl, Aladar Baranyai, Herman Bollé, Hugo Ehrlich i Leo Hönigsberg, čiji se radovi i danas smatraju draguljima zagrebačke secesije.

Značajne građevine zagrebačke secesije

Jedan od najprepoznatljivijih primjera je kuća Kallina (1904.) u Gundulićevoj ulici, koju je projektirao Vjekoslav Bastl. Fasada prekrivena keramičkim pločicama u živim bojama, s geometrijskim i floralnim motivima, čini ovu zgradu vizualnim manifestom secesije u Zagrebu.

Secesijski izričaj iznimno je prisutan i u zgradi Hrvatskog školskog muzeja (1901.), nekadašnje Kraljevske realke, koju su projektirali Hönigsberg & Deutsch. Njezina pročelja nose elegantnu, ali suzdržanu dekoraciju s istančanim detaljima od kovanog željeza.

Zgrada Prve hrvatske štedionice na Trgu bana Jelačića, danas zgrada Zagrebačke banke, još je jedan vrhunski primjer monumentalne gradske secesije. Unutarnji prostori, stubišta, reljefi i stropne štukature bogati su simbolikom i detaljima koji odražavaju duh epohe.

Također, valja istaknuti Palaču Srkulj na Zrinjevcu, Samoborsku zgradu u Masarykovoj i niz stambenih kuća u Martićevoj, Jurišićevoj i Ilici – mnoge od njih s očuvanim detaljima na prozorima, vratima, balkonima i unutar stubišta.

Secesija kao završetak jednog i početak drugog svijeta

Secesija u Zagrebu bila je više od arhitekture – bila je znak da grad postaje moderna europska metropola. Usporedno s umjetničkim razvojem, u gradu se šire novi sadržaji: kina, kavane, robne kuće i kulturni prostori. No, s Prvim svjetskim ratom dolazi i kraj ovog stilski razigranog razdoblja. Arhitektura će ubrzo krenuti u smjeru modernizma, funkcionalnosti i redukcije oblika.

Danas secesijske zgrade Zagreba podsjećaju na doba kada je grad disao s Bečom i Budimpeštom, ali i stvarao vlastiti identitet kroz jedinstven spoj umjetnosti, graditeljstva i duha vremena. One su vizualni dnevnik jedne urbane preobrazbe – elegantan, profinjen i duboko moderan.

lip. 30 Nema komentara

HISTORICIZAM U ZAGREBU

Kategorija: Zagreb

Nakon barokne raskoši i klasicističke elegancije, Zagreb je u 19. stoljeću zakoračio u razdoblje iznimno dinamične urbanističke i arhitektonske transformacije. Razvoj grada – osobito Donjega grada – bio je obilježen procvatom historicizma, stila (ili točnije – pristupa) koji se oslanjao na reinterpretaciju prošlih stilskih razdoblja: gotike, renesanse, baroka i klasicizma.

Historicizam u arhitekturi ne označava jedinstven stil, već pristup gradnji koji koristi i kombinira oblike i motive iz povijesnih stilova. U Zagrebu se pojavljuje sredinom 19. stoljeća i traje sve do početka 20. stoljeća, neposredno prije pojave secesije. Historicizam nije bio samo “kopiranje prošlosti” – bio je izraz želje tadašnje srednje klase i političke elite da kroz arhitekturu iskažu kulturni kontinuitet, identitet i napredak.

Najčešći izrazi historicizma uključuju:
– Neogotiku – inspiriranu srednjovjekovnom gotikom
– Neorenesansu – red, ravnoteža, klasične proporcije
– Neobarok – dekorativnost, monumentalnost
– Neoromantiku i neoklasicizam, u manjoj mjeri

Najveći zahvat u povijesti Zagreba bio je planski razvoj Donjega grada, osobito kroz Lenucijevu potkovu – niz trgova, parkova i reprezentativnih zgrada u obliku potkove. Upravo na tom prostoru historicizam je ostavio najviše tragova.

Značajne građevine historicizma u Zagrebu:

1. Hrvatsko narodno kazalište (1895.)
Stil: Neobarok

Jedna od najslavnijih historicističkih građevina u Zagrebu svakako je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, djelo poznatog bečkog arhitektonskog dvojca Fellner & Helmer. Raskošna pročelja, simetrična kompozicija i dekorativni elementi u stilu neobaroka čine ovu zgradu reprezentativnim primjerom te epohe.

2. Umjetnički paviljon (1898.)
Stil: Neoklasicizam s historicističkim elementima

Umjetnički paviljon na Trgu kralja Tomislava, sagrađen 1898. za Zagrebački zbor. Projekt su izradili Fellner & Helmer, a konačni izgled dao je Hermann Bollé, koristeći čeličnu konstrukciju iz mađarskog paviljona Svjetske izložbe u Budimpešti. Njegova neoklasicistička fasada i simetričan raspored ulaza i prozora naglašavaju spoj modernog inženjeringa i klasične forme – tipično za kasni historicizam.

3. Zgrada HAZU (JAZU) – (1880.)
Stil: Neorenesansa

Posebno istaknuto mjesto ima i monumentalna zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), dovršena 1880. prema projektu austrijskog arhitekta Friedricha von Schmidta. Građena u neorenesansnom stilu, s naglašenim centralnim rizalitom i bogato artikuliranim pročeljima, HAZU simbolizira kulturni i znanstveni autoritet mladog modernog naroda.

4. Prva gimnazija (1882.)
Stil: Neorenesansa

U obrazovnom sustavu historicizam se ogleda u zgradi Prve gimnazije, koju je projektirao Janko Jambrišak. Riječ je o skromnijoj, ali elegantnoj javnoj zgradi s karakterističnim historicističkim pročeljem u duhu neoklasicizma, što odražava važnost obrazovanja u modernom građanskom društvu.

5. Zgrada Glavnog kolodvora (1892.)
Stil: Neoklasicizam s neorenesansnim utjecajem

Neorenesansna zgrada Glavnog kolodvora, rad mađarskog arhitekta Ferenca Pfaffa, primjer je monumentalne funkcionalne arhitekture historicizma. Dugo pročelje s ritmiziranim prozorskim nizovima i centralno istaknuti ulaz naglašavaju važnost željeznice kao simbola modernizacije grada.

Historicizam u Zagrebu nije bio samo moda – bio je izraz nove građanske samosvijesti. Kroz imitaciju “velikih stilova” prošlosti, grad je tražio vlastiti identitet u okrilju Austro-Ugarske. Mnoge građevine iz tog razdoblja i danas definiraju vizualni identitet Zagreba, osobito Donjega grada. Ovaj stil pripremio je tlo za iduću veliku arhitektonsku prekretnicu – secesiju, koja će se pojaviti već početkom 20. stoljeća, noseći sa sobom duh inovacije i estetike modernoga doba.

lip. 08 Nema komentara

ROKOKO I KLASICIZAM U ZAGREBU

Kategorija: Zagreb

Od baroka prema historicizmu: Rokoko i klasicizam u Zagrebu

Nakon što je Zagreb tijekom 17. i 18. stoljeća snažno obilježio barok, posebno u prostoru Gornjega grada, grad nije naglo zakoračio u novo monumentalno doba. Umjesto toga, slijedile su dvije tiše, prijelazne etape – rokoko i klasicizam – koje nisu bile dominantne u zagrebačkom urbanizmu, ali su ipak ostavile značajan estetski i kulturni trag. Te faze nisu samo stilski most između baroka i historicizma, već i odraz promjene društvenih vrijednosti, od aristokratske raskoši prema građanskom racionalizmu.

Rokoko, koji se pojavio sredinom 18. stoljeća, predstavljao je laganu i profinjenu verziju baroka. Umjesto monumentalnosti, težio je intimnosti i dekorativnoj lakoći. U Zagrebu se nije javljao u obliku samostalnih građevina, već gotovo isključivo kroz interijere aristokratskih palača i sakralnih prostora. Primjeri se mogu pronaći u bogatim štukaturama, ogledalima i dekoracijama salona palača poput Drašković u Opatičkoj ulici i Amade na Markovu trgu, gdje su salonski prostori bili uređeni u skladu s bečkim rokoko uzorima. Iako su neki interijeri tijekom vremena pregrađivani ili oštećeni, očuvani fragmenti – poput štukiranih rozeta, pozlaćenih drvenih elemenata i stiliziranih zidnih dekoracija – svjedoče o prisutnosti rokoko estetike u životu zagrebačke aristokracije.

Također, crkva sv. Katarine, jedna od najraskošnijih baroknih crkava u Zagrebu, sadrži dijelove unutarnjeg uređenja koje odražavaju rokoko senzibilitet. Posebno se to vidi na oltarima, propovjedaonici i dekorativnim štukaturama koje postaju razigranije i elegantnije, u duhu kasnobarokne rokoko ornamentike. Iako rokoko nije bio dominantan ni u crkvenoj arhitekturi, prisutan je kao stilski završetak i ublažavanje barokne monumentalnosti.

Zanimljiv trag rokokoa moguće je pronaći i u muzejskoj zbirci Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se čuvaju primjerci originalnog rokoko namještaja, ogledala i keramičkih peći iz zagrebačkih građanskih i plemićkih salona. Iako su te sobe danas rekonstruirane u muzejskom kontekstu, vjerno prenose duh interijera iz doba kada je rokoko bio sinonim za profinjeni, salonski životni stil.

Nasuprot tome, klasicizam, koji se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća, donosi sasvim drugačiji duh. Inspiriran antičkim uzorima i prosvjetiteljskim idealima razuma, on teži redu, simetriji i funkcionalnosti. U Zagrebu je klasicizam bio prisutan u umjerenoj mjeri, najčešće u obliku javnih institucija i skromnijih crkava. Iako nikada nije ostavio monumentalni pečat poput baroka ili kasnijeg historicizma, bio je važan korak prema sustavnijem planiranju grada. Njegove oblike možemo prepoznati u pročeljima nekih obrazovnih ustanova, u crkvama izvan užeg gradskog središta, poput one sv. Roka, ali i u ponekim privatnim kućama i palačama koje pokazuju odmak od barokne bujnosti prema racionalnijem, čišćem oblikovanju prostora.

Iako ni rokoko ni klasicizam nisu u Zagrebu postigli razinu stilskih epoha, predstavljaju nezaobilazne prijelazne točke. Rokoko je bio posljednji estetski izdanak aristokratske kulture, dok je klasicizam već nosio duh građanskog društva koje će u 19. stoljeću oblikovati novu urbanu strukturu. Ove faze pripremile su teren za historicizam, koji će u velikom stilu obilježiti sljedeće razdoblje kroz izgradnju Donjega grada i reprezentativnih javnih zgrada.

Zato, iako često zanemareni u širem urbanističkom okviru Zagreba, rokoko i klasicizam zaslužuju svoje mjesto u povijesti arhitekture grada – kao stilski prijelazi, ali i kao tihi svjedoci kulturnih i društvenih promjena koje su najavile novo doba.

svi. 05 Nema komentara

ZAGREBAČKA ARHITEKTURA RENESANSE I BAROKA

Kategorija: Zagreb

Ovoga mjeseca na redu je zagrebačka arhitektura tijekom razdoblja renesanse i baroka – nakon srednjovjekovnih obrambenih struktura, grad se u 16. stoljeću počeo postupno oblikovati prema novim estetskim i funkcionalnim načelima renesanse, a potom i raskošnog baroka. Kao potpuni kontrast mračnom srednjem vijeku, renesansa donosi obnovu i preporod, a mjestom njezina nastanka smatra se talijanski grad Firenca, gdje su plemići i mecene uvelike poticali i financijski podržavali, nove arhitektonske pothvate.

Zagreb nije doživio potpuni razvoj renesanse, poput nekih dalmatinskih gradova, ali su pojedina zdanja i elementi arhitektonskog oblikovanja jasno obilježeni utjecajem renesansne estetike. Najraniji tragovi renesansne arhitekture u Zagrebu vidljivi su na prostoru Kaptola i Gornjega grada, primjerice na katedrali, koja je dodatno fortificirana upravo u 16. stoljeću, ili na brojnim plemićkim kućama, koje su kasnije ugrađene u barokne strukture, no još su uvijek prepoznatljivi renesansni tlocrti i portali, nastali po uzoru na talijanska zdanja.

Zbog nedostatka lokalno školovanih renesansnih arhitekata, gradnja se u Zagrebu u 15. i 16. stoljeću često oslanjala na strane majstore, najčešće iz Italije. Imena tih majstora često nisu sačuvana, no poznato je da su djelovali na dvorovima velikaša ili bili angažirani preko crkvenih institucija. Jedan od rijetkih poznatih majstora bio je Andrija Medulić, slikar i graditelj koji je djelovao i u Zagrebu, iako je poznatiji po svom radu u Italiji i Dalmaciji.

Važnu ulogu u promicanju renesansne arhitekture imao je i biskup Osvald Thuz, koji je u prvoj polovici 16. stoljeća inicirao niz obnova i gradnji u duhu novog stila. Zahvaljujući njemu, zagrebačka biskupija je, uz obrambenu funkciju, dobivala i reprezentativniji izgled. Iako nije središte renesansne arhitekture, Zagreb tijekom ovog razdoblja razvija arhitektonsku jezgru koja zadržava srednjovjekovni karakter, ali se postupno otvara utjecajima humanizma i racionalnijeg
prostornog planiranja. Kasniji barokni preobražaji sakrili su mnoge izvorne renesansne elemente, no tragovi tog razdoblja i danas su prepoznatljivi pažljivim promatranjem fasada, portala i urbanističkih proporcija starogradske jezgre.

Nakon renesanse javlja se novi, raskošniji stil – barok. Jedan od najboljih primjera ranog baroka u Hrvatskoj je Crkva svete Katarine, koju su izgradili isusovci između 1620-ih i 1630-ih. Unutrašnjost krase bogate štukature i barokni oltari, a poznata je i po svojoj akustici. Najvrjedniji dio svakako je mramorni oltar sv. Ignacija koji je izgradio slovenski kipar Francesco Robba 1728-1729., a smatra se jednim od najvećih dosega skulpture u Zagrebu. Nažalost, ova je crkva kroz stoljeća doživjela brojne nepogode, nekoliko požara i potresa, te je pogođena i zadnjim velikim potresom u ožujku 2020. godine, stoga je trenutačno nije moguće posjetiti.

Na Crkvu svete Katarine naslanja se zgrada gimnazije i samostana, izgrađena u prvoj polovici 17. stoljeća, a ona ujedno predstavlja i temelj modernog srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Danas zgrada služi kao prostor Klasične gimnazije u Zagrebu, jedne od najstarijih i najuglednijih škola u Hrvatskoj. Izvedena je u ranobaroknom stilu, pravokutnog tlocrta, s unutarnjim dvorištem (klaustrom). Kompleks je kroz povijest više puta preuređivan, ali jezgra i prostorni koncept su ostali očuvani, s vidljivim tragovima baroknih elemenata, osobito u nekadašnjem samostanskom dijelu.

Još jedan vrijedni povijesni spomenik barokne sakralne arhitekture je bivši samostan klarisa, a danas zgrada Muzeja grada Zagreba. Posebnost koja ne može proći nezamijećeno je vanjski dio samostana, koji nije imao ni vrata ni prozore, to jest, prozori su bili samo oslikani na pročelju. Razlog je taj što su klarise živjele u osami i tišini. I danas je, nakon brojnih obnova i preinaka, moguće vidjeti dio oslikanih prozora. Unutar prostora Muzeja još se uvijek mogu vidjeti barokni svodovi, zidne niše i drveni elementi, koji su autentični dijelovi nekadašnjeg samostana.

Barok nije bio rezerviran samo za religijske objekte – mnoge kuće plemstva na Gornjem gradu uređene su u bogatom baroknom stilu. One su, osim stambene, imale i društvenu i političku funkciju, a među najpoznatijima je palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch, sagrađena 1764. godine u Opatičkoj ulici. Prizemlje je bilo predviđeno kao prostor za poslugu pa je i izvana vidljivo da je ono nešto skromnije, dok je kat prostor gdje su boravili vlasnici te je i izvana vidljivo kako je taj dio raskošnije uređen. Kako je i u samom imenu vidljivo, palača je promijenila nekoliko vlasnika, da bi na kraju pripala Gradu Zagrebu te je 1959. godine dodijeljen Hrvatskom povijesnom muzeju.

Iako skromnija u usporedbi s južnoeuropskim barokom, zagrebačka barokna arhitektura ističe se skladnošću, prostornom organizacijom i kulturno-povijesnim značenjem. Danas, mnoge od tih građevina žive nove živote kao muzeji, škole ili državne institucije, ali i dalje čuvaju duh vremena u kojem su nastale.

ožu. 29 Nema komentara

ZAGREBAČKA ARHITEKTURA U SREDNJEM VIJEKU

Kategorija: Zagreb

Najstariji kaptolski pečati iz 12. i 13. stoljeća s prikazima prve zagrebačke katedrale

U srednjem je vijeku Zagreb bio malen, ali značajan trgovački i vladarski centar. Povijest Zagrebačke biskupije započinje u 11. stoljeću, a kralj Ladislav tada je postojeću crkvu iz 10./11. stoljeća odredio kao katedralu. U napadima neprijatelja ta je katedrala teško stradala pa je u 13. stoljeću podignuta nova katedrala, u srcu Gornjega grada, i odličan je primjer gotičkog stila. Na njoj su se kroz povijest nekoliko puta izvodili radovi, posebice u 19. stoljeću pod vodstvom arhitekta Friedricha von Schmidta, ali su se održale njene osnovne značajke iz srednjeg vijeka. Katedrala je duga 77,55 m, a široka 46,20 m. Površina ukupnog upotrebljivog prostora iznosi 1617 kvadrata, predviđenog za oko pet tisuća ljudi.

Privatni album

Crkva svetog Marka idući je prekrasan primjer srednjovjekovne arhitekture, izgrađen početkom 15. stoljeća. Pretpostavka je kako su je izgradili učenici Petra Parlera, poznatog češkog graditelja. Crkva je kroz povijest obnavljana, zadnji puta krajem 19. stoljeća, a ono što je danas ostalo izvorno sačuvano su prozori u južnom zidu i baza zvonika. Posjetitelji Zagreba uvijek će je prepoznati po šarenom krovištu obojenom pocakljenim crijepom s dva grba – desno je grb Gradeca s tri kule, a lijevo grb Trojedne kraljevine s grbovima Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Photo by Alexander Klink

Spomen Gradeca dovodi nas do Kamenitih vrata koja su danas arhitektonski spomenik, a nekada su bila dio gradskih zidina. Od 13. stoljeća služila su kao ulaz u srednjovjekovni Gradec i simbolizirala zaštitu grada od vanjskih prijetnji, a ujedno su i jedan od najstarijih sačuvanih dijelova utvrde te daju odličan uvid u srednjovjekovnu gradnju. Kako samo ime kaže, građena su od kamena, a povijesni zapisi navode kako su izgradnju na sebe preuzeli stanovnici Gradeca. Unutar Kamenitih vrata nalazi se i mala kapelica pa su ona česta destinacija vjernicima. Također, ovo je mjesto popularna turistička atrakcija, a posjetitelje čekaju brojne ljubavne i viteške legende vezane uz ovo posebno mjesto.

Još jedan sačuvani dio gradskih zidina je Kula Lotrščak – poznata po svom topu nazvanom „Grički top“, koji je svakog dana točno u 12 sati ispaljivao projektil. Ovaj ritual započeo je 1877. godine i još uvijek traje, iako danas top ne ispaljuje stvarne projektile, već predstavlja zanimljiv podsjetnik na prošlost grada. Zvuk topa može se čuti svaki dan, a on je bio koristan za stanovnike Zagreba koji su njime organizirali svoj dnevni ritam. Kula je četvrtasta i ima karakterističan, prepoznatljiv izgled, s jednim velikim otvorom na vrhu koji služi kao vidikovac – kroz povijest u svrhu obrane, a danas kao popularno odredište za turiste.

Privatni album

Srednjovjekovna naselja Kaptol i Gradec urbane su polazišne točke današnjeg Zagreba. Danas Gradec i Kaptol čine dragocjenu i očuvanu povijesnu jezgru grada. Njihova bogata prošlost i jedinstvena srednjovjekovna struktura pružaju snažnu poveznicu s identitetom Zagreba i velik su potencijal za njegov budući razvoj.

Danas, u tom dijelu Zagreba prevladavaju uglavnom starije, povijesne zgrade, često zaštićene kao kulturna dobra. Mnoge su preuređene i obnovljene, ali zadržale su izvorni šarm – visoke stropove, debele zidove, autentične fasade. Život u ovom dijelu grada znači biti okružen stoljetnom arhitekturom, u tišini starogradskih ulica, a istovremeno imati na dohvat ruke sve urbane sadržaje, kulturna događanja i živost središta Zagreba.

ožu. 02 Nema komentara

ARHITEKTURA ZAGREBA

Kategorija: Zagreb

Je li Zagreb svoje ime dobio po vođi turanskog plemena – Zabergu, po vraču Zagrebu koji je liječio ljude vodom iz Manduševca, po uskliku “zagrabite” kojim je ban potaknuo svoju sušom iscrpljenu vojsku da se napije vode s izvora ili pak po nekoj od brojnih drugih legendi? Nemoguće je sa sigurnošću reći. Povijest glavnog hrvatskog grada bogata je i zanimljiva baš poput arhitekture koja ga krasi.

Još 1850. godine dogodio se ključan trenutak, a to je administrativno spajanje Kaptola i Gradeca, čime je omogućen daljnji razvoj grada u administrativnom, kulturnom i političkom smislu. Kroz spajanje tih dvaju naselja nastao je moderni grad Zagreb.

Najstariji prikaz Zagreba “Zagrabia Capitl. ” iz početka XVI stoljeća (1521 – 1529.), original u Nacionalnoj knjižnici u Beču. (HKV.hr)

Iako su Kaptol i Gradec bili odvojeni tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, administrativnim sjedinjenjem stvoreni su uvjeti za urbanistički razvoj, bolju infrastrukturu i, naravno, procvat arhitekture.Arhitektonska evolucija Zagreba bogata je i raznolika, s obiljem povijesnih, kulturnih i društvenih utjecaja koji su oblikovali njegov izgled kroz stoljeća. Sklad prošlih stilova, modernih pristupa i novijih ekoloških tendencija stvorio je grad balansiran između očuvane baštine i inovativnog razvoja. Svaki arhitektonski stil, od gotike do postmoderne, donio je svoje karakteristike, a Zagreb ostaje fascinantan primjer gradnje koja odražava duh vremena i kulturnih promjena.

Zagrebačka katedrala nakon potresa 1880. sa skelama uz svetište postavljenima 1879. godine (Gjuro Varga, MGZ)

Od Katedrale sv. Stjepana na Kaptolu, koja je utemeljena u 11. stoljeću, a tijekom vremena proširivana i obnovljena, te danas predstavlja najviši i najimpozantniji graditeljski objekt u Zagrebu, kontinuiranim razvojem i arhitektonskim inovacijama, do novih urbanističkih projekata koji sve više uključuju koncept pametnog grada, održivu energiju i ekološke tehnologije.

Enrico Nordio i Friedrich von Schmidt, Glavno pročelje zagrebačke katedrale prije restauracije, akvarel, 1877–1878; MGZ

Neke od najstarijih građevina grada Zagreba, poput spomenute Katedrale sv. Stjepana ili Crkve sv. Marka, gradili su anonimni graditelji, a od druge polovice 17. stoljeća, kada je barok postao dominantni stil, povijest arhitekture počinje pamtiti i neke od najznačajnijih arhitekata. Među njima je svakako Ignacije Giovanni Šulek, čije je djelo, Crkva svete Katarine, jedna od najpoznatijih baroknih crkvi u Zagrebu. Kroz 19. stoljeće tu su Vjekoslav Bastl i Herman Bolle, a modernizam i brutalizam obilježili su Boris Magaš, Branko Bon i Ivo Raguž.

Crkva sv. Katarine u Zagrebu prije potresa 2020.godine (D. Rostuhar)

Naposljetku, zadnjih nekoliko desetljeća, Zagreb je doživio značajnu transformaciju, a mnoge nove zgrade odražavaju suvremeni pristup arhitekturi. Neki od najpoznatijih suvremenih arhitekata su Branko Silađin, Dinko Peračić, Juraj Pavičić, Nataša Jovanović, Ante Zorić, Petra Mandić i brojni drugi.

U ovom newsletter serijalu bavit ćemo se upravo eklekticizmom Grada Zagreba – spojem lokalnih tradicija i europskih utjecaja. Idući mjesec pročitajte više o srednjovjekovnim zdanjima i njihovoj ulozi danas!

sij. 06 Nema komentara