Objave

Nakon barokne raskoši i klasicističke elegancije, Zagreb je u 19. stoljeću zakoračio u razdoblje iznimno dinamične urbanističke i arhitektonske transformacije. Razvoj grada – osobito Donjega grada – bio je obilježen procvatom historicizma, stila (ili točnije – pristupa) koji se oslanjao na reinterpretaciju prošlih stilskih razdoblja: gotike, renesanse, baroka i klasicizma.

Historicizam u arhitekturi ne označava jedinstven stil, već pristup gradnji koji koristi i kombinira oblike i motive iz povijesnih stilova. U Zagrebu se pojavljuje sredinom 19. stoljeća i traje sve do početka 20. stoljeća, neposredno prije pojave secesije. Historicizam nije bio samo “kopiranje prošlosti” – bio je izraz želje tadašnje srednje klase i političke elite da kroz arhitekturu iskažu kulturni kontinuitet, identitet i napredak.

Najčešći izrazi historicizma uključuju:
– Neogotiku – inspiriranu srednjovjekovnom gotikom
– Neorenesansu – red, ravnoteža, klasične proporcije
– Neobarok – dekorativnost, monumentalnost
– Neoromantiku i neoklasicizam, u manjoj mjeri

Najveći zahvat u povijesti Zagreba bio je planski razvoj Donjega grada, osobito kroz Lenucijevu potkovu – niz trgova, parkova i reprezentativnih zgrada u obliku potkove. Upravo na tom prostoru historicizam je ostavio najviše tragova.

Značajne građevine historicizma u Zagrebu:

1. Hrvatsko narodno kazalište (1895.)
Stil: Neobarok

Jedna od najslavnijih historicističkih građevina u Zagrebu svakako je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, djelo poznatog bečkog arhitektonskog dvojca Fellner & Helmer. Raskošna pročelja, simetrična kompozicija i dekorativni elementi u stilu neobaroka čine ovu zgradu reprezentativnim primjerom te epohe.

2. Umjetnički paviljon (1898.)
Stil: Neoklasicizam s historicističkim elementima

Umjetnički paviljon na Trgu kralja Tomislava, sagrađen 1898. za Zagrebački zbor. Projekt su izradili Fellner & Helmer, a konačni izgled dao je Hermann Bollé, koristeći čeličnu konstrukciju iz mađarskog paviljona Svjetske izložbe u Budimpešti. Njegova neoklasicistička fasada i simetričan raspored ulaza i prozora naglašavaju spoj modernog inženjeringa i klasične forme – tipično za kasni historicizam.

3. Zgrada HAZU (JAZU) – (1880.)
Stil: Neorenesansa

Posebno istaknuto mjesto ima i monumentalna zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), dovršena 1880. prema projektu austrijskog arhitekta Friedricha von Schmidta. Građena u neorenesansnom stilu, s naglašenim centralnim rizalitom i bogato artikuliranim pročeljima, HAZU simbolizira kulturni i znanstveni autoritet mladog modernog naroda.

4. Prva gimnazija (1882.)
Stil: Neorenesansa

U obrazovnom sustavu historicizam se ogleda u zgradi Prve gimnazije, koju je projektirao Janko Jambrišak. Riječ je o skromnijoj, ali elegantnoj javnoj zgradi s karakterističnim historicističkim pročeljem u duhu neoklasicizma, što odražava važnost obrazovanja u modernom građanskom društvu.

5. Zgrada Glavnog kolodvora (1892.)
Stil: Neoklasicizam s neorenesansnim utjecajem

Neorenesansna zgrada Glavnog kolodvora, rad mađarskog arhitekta Ferenca Pfaffa, primjer je monumentalne funkcionalne arhitekture historicizma. Dugo pročelje s ritmiziranim prozorskim nizovima i centralno istaknuti ulaz naglašavaju važnost željeznice kao simbola modernizacije grada.

Historicizam u Zagrebu nije bio samo moda – bio je izraz nove građanske samosvijesti. Kroz imitaciju “velikih stilova” prošlosti, grad je tražio vlastiti identitet u okrilju Austro-Ugarske. Mnoge građevine iz tog razdoblja i danas definiraju vizualni identitet Zagreba, osobito Donjega grada. Ovaj stil pripremio je tlo za iduću veliku arhitektonsku prekretnicu – secesiju, koja će se pojaviti već početkom 20. stoljeća, noseći sa sobom duh inovacije i estetike modernoga doba.

Od baroka prema historicizmu: Rokoko i klasicizam u Zagrebu

Nakon što je Zagreb tijekom 17. i 18. stoljeća snažno obilježio barok, posebno u prostoru Gornjega grada, grad nije naglo zakoračio u novo monumentalno doba. Umjesto toga, slijedile su dvije tiše, prijelazne etape – rokoko i klasicizam – koje nisu bile dominantne u zagrebačkom urbanizmu, ali su ipak ostavile značajan estetski i kulturni trag. Te faze nisu samo stilski most između baroka i historicizma, već i odraz promjene društvenih vrijednosti, od aristokratske raskoši prema građanskom racionalizmu.

Rokoko, koji se pojavio sredinom 18. stoljeća, predstavljao je laganu i profinjenu verziju baroka. Umjesto monumentalnosti, težio je intimnosti i dekorativnoj lakoći. U Zagrebu se nije javljao u obliku samostalnih građevina, već gotovo isključivo kroz interijere aristokratskih palača i sakralnih prostora. Primjeri se mogu pronaći u bogatim štukaturama, ogledalima i dekoracijama salona palača poput Drašković u Opatičkoj ulici i Amade na Markovu trgu, gdje su salonski prostori bili uređeni u skladu s bečkim rokoko uzorima. Iako su neki interijeri tijekom vremena pregrađivani ili oštećeni, očuvani fragmenti – poput štukiranih rozeta, pozlaćenih drvenih elemenata i stiliziranih zidnih dekoracija – svjedoče o prisutnosti rokoko estetike u životu zagrebačke aristokracije.

Također, crkva sv. Katarine, jedna od najraskošnijih baroknih crkava u Zagrebu, sadrži dijelove unutarnjeg uređenja koje odražavaju rokoko senzibilitet. Posebno se to vidi na oltarima, propovjedaonici i dekorativnim štukaturama koje postaju razigranije i elegantnije, u duhu kasnobarokne rokoko ornamentike. Iako rokoko nije bio dominantan ni u crkvenoj arhitekturi, prisutan je kao stilski završetak i ublažavanje barokne monumentalnosti.

Zanimljiv trag rokokoa moguće je pronaći i u muzejskoj zbirci Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se čuvaju primjerci originalnog rokoko namještaja, ogledala i keramičkih peći iz zagrebačkih građanskih i plemićkih salona. Iako su te sobe danas rekonstruirane u muzejskom kontekstu, vjerno prenose duh interijera iz doba kada je rokoko bio sinonim za profinjeni, salonski životni stil.

Nasuprot tome, klasicizam, koji se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća, donosi sasvim drugačiji duh. Inspiriran antičkim uzorima i prosvjetiteljskim idealima razuma, on teži redu, simetriji i funkcionalnosti. U Zagrebu je klasicizam bio prisutan u umjerenoj mjeri, najčešće u obliku javnih institucija i skromnijih crkava. Iako nikada nije ostavio monumentalni pečat poput baroka ili kasnijeg historicizma, bio je važan korak prema sustavnijem planiranju grada. Njegove oblike možemo prepoznati u pročeljima nekih obrazovnih ustanova, u crkvama izvan užeg gradskog središta, poput one sv. Roka, ali i u ponekim privatnim kućama i palačama koje pokazuju odmak od barokne bujnosti prema racionalnijem, čišćem oblikovanju prostora.

Iako ni rokoko ni klasicizam nisu u Zagrebu postigli razinu stilskih epoha, predstavljaju nezaobilazne prijelazne točke. Rokoko je bio posljednji estetski izdanak aristokratske kulture, dok je klasicizam već nosio duh građanskog društva koje će u 19. stoljeću oblikovati novu urbanu strukturu. Ove faze pripremile su teren za historicizam, koji će u velikom stilu obilježiti sljedeće razdoblje kroz izgradnju Donjega grada i reprezentativnih javnih zgrada.

Zato, iako često zanemareni u širem urbanističkom okviru Zagreba, rokoko i klasicizam zaslužuju svoje mjesto u povijesti arhitekture grada – kao stilski prijelazi, ali i kao tihi svjedoci kulturnih i društvenih promjena koje su najavile novo doba.