Ovoga mjeseca na redu je zagrebačka arhitektura tijekom razdoblja renesanse i baroka – nakon srednjovjekovnih obrambenih struktura, grad se u 16. stoljeću počeo postupno oblikovati prema novim estetskim i funkcionalnim načelima renesanse, a potom i raskošnog baroka. Kao potpuni kontrast mračnom srednjem vijeku, renesansa donosi obnovu i preporod, a mjestom njezina nastanka smatra se talijanski grad Firenca, gdje su plemići i mecene uvelike poticali i financijski podržavali, nove arhitektonske pothvate.
Zagreb nije doživio potpuni razvoj renesanse, poput nekih dalmatinskih gradova, ali su pojedina zdanja i elementi arhitektonskog oblikovanja jasno obilježeni utjecajem renesansne estetike. Najraniji tragovi renesansne arhitekture u Zagrebu vidljivi su na prostoru Kaptola i Gornjega grada, primjerice na katedrali, koja je dodatno fortificirana upravo u 16. stoljeću, ili na brojnim plemićkim kućama, koje su kasnije ugrađene u barokne strukture, no još su uvijek prepoznatljivi renesansni tlocrti i portali, nastali po uzoru na talijanska zdanja.
Zbog nedostatka lokalno školovanih renesansnih arhitekata, gradnja se u Zagrebu u 15. i 16. stoljeću često oslanjala na strane majstore, najčešće iz Italije. Imena tih majstora često nisu sačuvana, no poznato je da su djelovali na dvorovima velikaša ili bili angažirani preko crkvenih institucija. Jedan od rijetkih poznatih majstora bio je Andrija Medulić, slikar i graditelj koji je djelovao i u Zagrebu, iako je poznatiji po svom radu u Italiji i Dalmaciji.
Važnu ulogu u promicanju renesansne arhitekture imao je i biskup Osvald Thuz, koji je u prvoj polovici 16. stoljeća inicirao niz obnova i gradnji u duhu novog stila. Zahvaljujući njemu, zagrebačka biskupija je, uz obrambenu funkciju, dobivala i reprezentativniji izgled. Iako nije središte renesansne arhitekture, Zagreb tijekom ovog razdoblja razvija arhitektonsku jezgru koja zadržava srednjovjekovni karakter, ali se postupno otvara utjecajima humanizma i racionalnijeg
prostornog planiranja. Kasniji barokni preobražaji sakrili su mnoge izvorne renesansne elemente, no tragovi tog razdoblja i danas su prepoznatljivi pažljivim promatranjem fasada, portala i urbanističkih proporcija starogradske jezgre.
Nakon renesanse javlja se novi, raskošniji stil – barok. Jedan od najboljih primjera ranog baroka u Hrvatskoj je Crkva svete Katarine, koju su izgradili isusovci između 1620-ih i 1630-ih. Unutrašnjost krase bogate štukature i barokni oltari, a poznata je i po svojoj akustici. Najvrjedniji dio svakako je mramorni oltar sv. Ignacija koji je izgradio slovenski kipar Francesco Robba 1728-1729., a smatra se jednim od najvećih dosega skulpture u Zagrebu. Nažalost, ova je crkva kroz stoljeća doživjela brojne nepogode, nekoliko požara i potresa, te je pogođena i zadnjim velikim potresom u ožujku 2020. godine, stoga je trenutačno nije moguće posjetiti.
Na Crkvu svete Katarine naslanja se zgrada gimnazije i samostana, izgrađena u prvoj polovici 17. stoljeća, a ona ujedno predstavlja i temelj modernog srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Danas zgrada služi kao prostor Klasične gimnazije u Zagrebu, jedne od najstarijih i najuglednijih škola u Hrvatskoj. Izvedena je u ranobaroknom stilu, pravokutnog tlocrta, s unutarnjim dvorištem (klaustrom). Kompleks je kroz povijest više puta preuređivan, ali jezgra i prostorni koncept su ostali očuvani, s vidljivim tragovima baroknih elemenata, osobito u nekadašnjem samostanskom dijelu.
Još jedan vrijedni povijesni spomenik barokne sakralne arhitekture je bivši samostan klarisa, a danas zgrada Muzeja grada Zagreba. Posebnost koja ne može proći nezamijećeno je vanjski dio samostana, koji nije imao ni vrata ni prozore, to jest, prozori su bili samo oslikani na pročelju. Razlog je taj što su klarise živjele u osami i tišini. I danas je, nakon brojnih obnova i preinaka, moguće vidjeti dio oslikanih prozora. Unutar prostora Muzeja još se uvijek mogu vidjeti barokni svodovi, zidne niše i drveni elementi, koji su autentični dijelovi nekadašnjeg samostana.
Barok nije bio rezerviran samo za religijske objekte – mnoge kuće plemstva na Gornjem gradu uređene su u bogatom baroknom stilu. One su, osim stambene, imale i društvenu i političku funkciju, a među najpoznatijima je palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch, sagrađena 1764. godine u Opatičkoj ulici. Prizemlje je bilo predviđeno kao prostor za poslugu pa je i izvana vidljivo da je ono nešto skromnije, dok je kat prostor gdje su boravili vlasnici te je i izvana vidljivo kako je taj dio raskošnije uređen. Kako je i u samom imenu vidljivo, palača je promijenila nekoliko vlasnika, da bi na kraju pripala Gradu Zagrebu te je 1959. godine dodijeljen Hrvatskom povijesnom muzeju.
Iako skromnija u usporedbi s južnoeuropskim barokom, zagrebačka barokna arhitektura ističe se skladnošću, prostornom organizacijom i kulturno-povijesnim značenjem. Danas, mnoge od tih građevina žive nove živote kao muzeji, škole ili državne institucije, ali i dalje čuvaju duh vremena u kojem su nastale.
